Zapanjujuća je činjenica da je Gospodnja večera, koja je barem u suštini zajednička spona skoro svim kršćanima, mnogima ipak tajna. Većina ljudi vjeruje da kada uzimaju kruh i vino susreću Krista na neki poseban način, ali malo njih je u stanju objasniti zašto ili kako. Način na koji se ovaj sakrament odvija često kao da je i osmišljen kako bi se čuvala tajna. Često jednostavan obred kojega je utemeljio Isus skrivamo pod raznim slojevima religijske ambalaže. Rezultat toga je da mnogi iz tjedna u tjedan pristupaju Gospodnjoj večeri, a ipak od toga imaju malu ili nikakvu duhovnu korist. Ako mislimo vratiti sakrament u njegov prvotni smisao milosti, moramo otkloniti ambalažu i vratiti se biblijskome učenju o ovoj temi. To učenje se može naći u tri novozavjetne priče iz evanđelja i dva odlomka iz Prve poslanice Korinćanima.

 

Evanđelja ukazuju na tri razloga Isusovoga ponašanja tijekom prve Gospodnje večere. Prva Gospodnja večera¹ bila je objašnjenje njegove smrti, najava nebeskog kraljevstva i utemeljenje jela sjećanja.

 

Jasno je da je Isus htio da se njegovi postupci tijekom Posljednje večere shvate kao praktična usporedba kojom se objašnjava smisao nasilne smrti za koju je znao da ga uskoro čeka. Kruh i vino simboliziraju tu nasilnu smrt. Predstavljaju njegovo slomljeno tijelo i prolivenu krv.

 

a) Pasha

Sva evanđelja naglašavaju da je Gospodnja večera bila pashalni obrok.² Dakle, u noći prije negoli je izdan, kada je okupio učenike u gornjoj sobi, Isus je radio ono isto što su Židovi radili stoljećima. Ali bilo je ovo drugačije blagovanje Pashe.

Već generacijama je običaj bio da glava domaćinstva uzme beskvasni kruh i kaže: "Ovo je kruh muke kojega su naši oci jeli izlazeći iz Egipta." Isus je ponovio poznatu gestu i podigao kruh, ali koristio je drugačije riječi: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje."³ Nakon jela uzeo je kalež, još jedan poznati element blagovanja Pashe, i rekao: "Ovo je krv moja, krv Saveza."⁴

 

Značenje ovih novih riječi nije moglo proći neopaženo među učenicima. Isus je otvoreno reinterpretirao čitavu svetkovinu Pashe. Ona je u njemu pronašla svoje ispunjenje: On je "Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta" (Ivan 1,29). Pashalna janjad umirala je umjesto izraelskih prvorođenaca, kako bi sinovi izbjegli Božjoj osudi. I Isusova smrt također je zamjenska žrtva kojom se njegov narod spašava od osude Božje.

 

b) Novi zavjet

Zavjet je formalni dogovor koji obvezuje dvije strane. U drevnim je vremenima bilo uobičajeno da se takvi dogovori zapečate krvlju. Na primjer, Božji zavjet s Mojsijem bio je popraćen prinošenjem žrtve. U Izlasku 24 kaže nam se da: "Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: Ovo je krv Saveza koji je Jahve s vama uspostavio" (Izlazak 24,8). Narod izraelski prekršio je taj zavjet, ali Jeremija je prorokovao o novome, trajnome zavjetu. Bog je govorio kroz njega i poručio:

 

"Evo dolaze dani - riječ je Jahvina - kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov - riječ je Jahvina. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana - riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: 'Spoznajte Jahvu!' nego će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina - jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati." (Jeremija 31,31-34)

 

Bog je obećao posve novi temelj na kojemu će izgraditi odnos sa svojim narodom. Oni će mu duboko u srcu željeti biti poslušni, imat će istinsku spoznaju o njemu i znat će da im je oprostio grijehe. To je bio novi zavjet. Ali nešto je nedostajalo. Zavjet nije bio zapečaćen. U tu je svrhu bila potrebna krv jer "bez prolijevanja krvi nema oproštenja" (Hebrejima 9,22). U ovome kontekstu imaju smisla Isusove riječi koje je rekao dok je držao kalež. Kazao je: "Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha" (Matej 26,28). Tu on govori o svojoj smrti kao o potvrdi novoga zavjeta. Njegova obećanja su tada za njegov narod postala stvarnošću.

 

c) Osobna primjena

Pozivajući svoje učenike da jedu i piju njegovo tijelo i krv, Isus naglašava potrebu za osobnom primjenom blagoslova koji će se ostvariti po njegovoj smrti. Izraelci su u Egiptu imali samo jednokratnu korist od prinošenja žrtvenoga janjeta i škropljenja njegove krvi na dovratke, označavajući tako da je kućanstvo iza vrata vjerovalo u učinak njegove smrti. Isusovi postupci na Posljednjoj večeri jasno su pokazali da njegova smrt traži sličnu reakciju kako bi bila djelotvorna u čovjekovom životu. On je sljedbenike već poučio istini govoreći im:

 

"Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan." (Ivan 6,53-54)

 

Ove se riječi u svojemu kontekstu ne odnose prvenstveno na samu Gospodnju večeru. Njima se jednostavno iskazuje ona ista istina koja se pokazala na toj istoj večeri. Isus ne govori doslovno. Ovdje ne nalazimo potkrjepu doktrini o transsupstanciji. U Ivanovom evanđelju 6, kao i tijekom Posljednje večere, Isus na veoma živ i snažan način objavljuje da se blagoslovi njegove smrti ne dobivaju automatski. Moraju s primiti vjerom. U jasnoj paraleli s retkom 54, Isus kaže: "Tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja (ću) ga uskrisiti u posljednji dan" (redak 40).

 

Židovi su često s predodžbama raskošnoga banketa govorili o velikim blagoslovima Mesijanskoga doba. I sam je Isus koristio takav izričaj kako bi objavio što će se dogoditi na kraju vremena.⁵ Na Posljednjoj je večeri ukazao svojim učenicima na taj veličanstveni trenutak govoreći im: "A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - s vama piti u kraljevstvu Oca svojega" (Matej 26,29). Posljednja je večera, s Mesijom koji blaguje zajedno sa svojim ljudima, zapravo predznak velikoga banketa u kojemu će se uživati kada kraljevstvo Božje nastupi u svojoj punini. Isus svoje učenike ispunjava nadom kako bi izdržali teške trenutke pred sobom.

 

Isusova je namjera bila uspostaviti obrazac Posljednje večere kojega je trebalo ponavljati. Rekao je: "Ovo činite meni na spomen" (Luka 22,19). Prvi su kršćani radili kako im je naložio. Kada Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima 10,16 uvodi temu "euharistije", on taj postupak jasno i očigledno uzima kao svima poznatu radnju.

 

Određeni odlomci iz Djela apostolskih sugeriraju da se Gospodnja večera možda uzimala svakoga tjedna, ili čak svakodnevno.⁶ Ova se redovita aktivnost nastavila tijekom stoljeća, ali nažalost se euharistijski crkveni obred često udaljavao od jednostavne večere kakvu je utemeljio njen začetnik. Zadržimo u umu ove biblijske temelje Gospodnje večere dok nadalje proučavamo biblijska učenja kako bismo otkrili na koji način je Isus htio da se provodi ovaj trajan obred.

 

Dva važna odlomka iz Prve poslanice Korinćanima, 10,14-22 i 11,17-34, otkrivaju Pavlovo razumijevanje Gospodnje večere. Ukazuju nam na četiri elementa koja bi i danas trebala biti prisutna u svakom euharistijskom blagovanju.

 

Članovi crkve u Korintu nisu se dobro ponašali kada bi se sastajali radi uzimanja kruha i vina. Pavao ide tako daleko da im čak kaže: "Ne mogu pohvaliti što se ne sastajete na bolje, nego na gore" (1 Korinćanima 11,17). U jedanaestome poglavlju, govoreći o utemeljenju Gospodnje večere, nastoji ih podsjetiti na koji bi se način ona trebala blagovati. On navodi Isusove riječi nakon što je razlomio kruh: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen" (redak 24). On dalje nastavlja govoreći kako je čin uzimanja kruha i ispijanja vina "navješćivanje" smrti Gospodnje (redak 26). Večera Gospodnja trebala je učvrstiti crkvu na događajima koji su doveli do njezinoga stvaranja: na križu Kristovome, "da ne zaboravimo".

 

Taj je smisao nažalost često zamagljen. Primjer toga nalazimo i u liturgijskim izmjenama Anglikanske crkve. U starome se molitveniku (Book of Common Prayer) služba euharistije usredotočuje isključivo na križ. Tu se kaže da kruh i vino uzimamo "u sjećanje na (Kristovu) muku i smrt." Niz novih liturgijskih izmjena vezano za Svetu pričest, slijedeći primjer prethodne verzije knjige Alternative Services Book, dovodi do zabune jer nas se njima potiče da se prisjetimo još i mnogih drugih stvari. Tipičan je primjer Euharistijska molitva B:

 

 

Ishod je ovoga da se gubi jedinstveno žarište pažnje koje počiva na križu.

Ne odvlači samo nejasna liturgija pažnju s križa na druge stvari. Prosječni bi nekršćanin (a nažalost i mnogi kršćani), iz načina na koji se u mnogim crkvama odvija Gospodnje večera, zaključio da je centar djelovanja u sadašnjem trenutku. To je u svakom slučaju bio dojam koji sam ja imao prije obraćenja. Zamijetio sam da se one najvažnije stvari događaju u nekakvom posebnom dijelu zgrade, iza pregrade koja je većinu ljudi držala na odstojanju. Samo su posebni ljudi ulazili unutra, noseći na sebi posebnu odjeću, i okupljali se oko pomno ukrašenog posebnog stola. Bilo je jasno da prisutni smatraju da se događa nešto važno, ali ja nisam imao pojma što bi to moglo biti.

 

Sav je taj ritual uspio moju pažnju prikovati za sadašnji trenutak, sprječavajući me da gledam dalje od sadašnjosti, dalje u prošlost, na koju mi je od početka trebao ukazivati. U meni je ostao nekakav neodređeni dojam da je zbog svećenika Bog na neki način bio posebno prisutan kod "oltara" onako kako to ranije nije bio slučaj. Stoga sam zaključio da se tijekom Gospodnje večere približavamo Bogu više negoli u drugim situacijama.

Ponekad bih se osjetio bliskim Bogu. Drevna zgrada, prekrasno pjevanje i razrađeni obred spojili su se i davali mi ugodan i topao osjećaj kojega sam definirao kao Božju prisutnost. To je jedna verzija fenomena "leptirića u trbuhu" kojega smo vezano za glazbu razmotrili u petome poglavlju. Ali ne dovodi nas nekakvo iskustvo bliže Bogu, nego Krist. Ako blagovanje Gospodnje večere ne ukazuje na Krista i križ, a time i na evanđelje, tada nas zapravo ni ne može dovesti bliže k Bogu – bilo da mu se osjećamo bliži ili ne.

Veći dio današnje popularnosti euharistije zasniva se na misticizmu (osjećajima koje proizvodi) umjesto na činjenici da nas podsjeća na evanđelje. Naravno, prisustvovanje Gospodnjoj večeri može biti duboko emocionalan događaj. Razlika između mističnog i istinski kršćanskog iskustva jest u tomu da mistik svoje iskustvo dobiva izravno. S druge strane, na kršćaninovo srce i emocije utječe se neizravno, kroz um, dok se njegova ili njezina pažnja usmjerava na vidljivi i opipljivi put k biblijskome čudu križa. Ako se um nije vratio sjećanju na križ, tada nije došlo do istinske Gospodnje večere.

 

Sjećanje je u samome srcu svake istinske svetkovine Gospodnje večere, ali to nije i kraj priče. Iako naša pažnja mora prvenstveno biti usredotočena na prošlost, nešto se važno događa i u sadašnjosti. Pavlovo pitanje koje postavlja u 1 Korinćanima 10 ukazuje nam na tu sadašnju istinu:

 

Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? (redak 16)

 

Kada uzimamo kruh i vino "pričešćujemo se" ili "imamo sudioništvo" s Kristom. John Stott je to ovako komentirao:

Isus nije samo razlomio kruh; ujedno ga je i dao učenicima da jedu. Nije samo natočio vino; dao im ga je da piju. … Nije mu bilo dovoljno da samo gledaju i slušaju; morali su jesti i piti. Dakle, ovaj je obred pričest ili učestvovanje, kao i sjećanje.⁸

 

Toliko je pak jasno većini ljudi, ali svaki daljnji korak je zalaženje u bojno polje. Kako mi to učestvujemo u tijelu i krvi Kristovoj tijekom Gospodnje večere? U crkvenoj je povijesti oko ovoga pitanja proliveno više tinte i krvi negoli oko bilo kojeg drugoga. Mnogo toga ovisi o čovjekovom razumijevanju Isusovih riječi: "ovo je tijelo moje" i "ovo je krv moja".

Rimokatolička crkva uzela je te riječi doslovno. Njeno službeno učenje često se naziva "transsupstancija", koja je na Tridentinskom koncilu definirana kako slijedi:

 

 

Misli se kako do ove promjene dolazi kada svećenik ponavlja riječi, "Ovo je tijelo moje," itd. U dodatku na kraju knjige nalazi se detaljniji pregled rimokatoličkog razumijevanja Gospodnje večere.

Pravoslavne crkve na istoku također vjeruju u transsupstanciju. Vjeruju da do nje dolazi djelovanjem Duha Svetoga dok svećenik moli da silom Duha elementi postanu Kristovo tijelo i krv. Ta je molitva poznata pod nazivom epiclesis. Takvo doslovno tumačenje elemenata kao stvarnog tijela i krvi Kristove, kakvo dijele Rimokatolička i Pravoslavna crkva, dovodi do stava da se pričest događa jednostavno tijekom jedenja i ispijanja tih elemenata. Na taj način sakrament automatski postiže duhovnu dobrobit (ex opere operato). Pričesnici primaju Krista kada uzimaju te elemente, bilo da razumiju što se događa ili ne.

Ovakva doktrina o transsupstanciji ne može se potkrijepiti jasnim učenjem Pisma. Naravno da apostoli nisu mislili da su se kruh i vino zaista pretvorili u Kristovo tijelo i krv kada je on stajao pred njima glavom i bradom. Govorio je simbolički. Kada nogometni trener tijekom objeda objašnjava neki planirani potez prije utakmice, možda u ruku uzme staklenu posudu za sol i kaže: "Recimo da je ovo golman." Nitko neće pomisliti da trener govori doslovno. Niti da je Isus govorio doslovno. On govori: "Ovo predstavlja moje tijelo."

 

Isus ne govori o svojemu tijelu koje je stajalo pred njima, niti o svojemu uskrslome tijelu, nego pak o svojemu razapetome tijelu. John Stott to jasno razlaže:

 

 

Starozavjetni odlomci koji se odnose na "jedenje nečijega tijela" ili "ispijanja nečije krvi," koji govore o uživanju dobrobiti od nečije smrti, također potkrjepljuju ovo tumačenje.¹¹

Stoga je jasno da kruh i vino ostaju kruhom i vinom bez obzira koje riječi ili molitve se izgovarale nad njima. Moguće ih je primiti, a da se pritom ne primi tijelo i krv Kristova. Ipak, kada se izgovore riječi koje ovim elementima daju značenje koje ukazuje na Kristovu smrt, ti elementi postaju vidljiva riječ, propovijed evanđelja. Govore o križu i oprostu koji se nudi kao ishod toga križa. Vjernici prepoznaju evanđelje u ovim simbolima i na njih odgovaraju vjerom. Čin jedenja i ispijanja za njih je nešto više od fizičkoga postupka. U svojim srcima oni jedu i piju tijelo i krv Kristovu – pronalazeći ponovo duhovnu hranu u evanđelju. Kao što je to Charles Spurgeon napisao:

"Ne samo da jedemo njegov kruh, nego simbolički blagujemo njega"¹² U Gospodnjoj večeri postoji istinska Kristova prisutnost, ali ona se nalazi u vjernikovome srcu, a ne u samim elementima večere. Pričest se događa po vjeri. Kao što Članak 28 Anglikanske crkve kaže:

 

Dakle, istinska pričest, sudioništvo, uistinu se događa kod Gospodnje večere. Ovisi o sjećanju na Krista. Kada se prisjećamo Kristove smrti, kroz simbole kruha i vina poziva nas se da po vjeri primimo dobrobit od te smrti, a to se simbolizira činom jedenja i ispijanja.

 

Ovo sjećanje i pričešćivanje nešto su što moramo raditi zajedno. Pavao govori o "zajedništvu" u tijelu i krvi Kristovoj (1 Korinćanima 10n16). Grčka riječ koju on ovdje koristi je koinonia, ili "složno, jedinstveno zajedništvo." Ne bismo trebali govoriti o "mojoj pričesti" kao da se radi o posve privatnoj stvari između mene i njega. Riječ koju Pavao koristi naglašava da zajedno učestvujemo u tijelu i krvi Kristovoj.

U prvoj poslanici Korinćanima 11 on pet puta unutar 18 redaka koristi glagol koji označava "okupljanje" u kontekstu Gospodnje večere.

 

Naše je sudjelovanje u blagovanju znak našeg jedinstva. Svatko dobiva dio od iste pogače jer svatko pripada istome tijelu. "Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (1 Korinćanima 10,17). "Kruh je amblem razapetoga Spasitelja, a naše sudioništvo u njemu (simbolizirano našim sudioništvom u kruhu) čini nas jednim tijelom."¹³ Gospodnja večera je blagovanje kojim bi se trebalo izraziti naše zajedništvo ne samo s Kristom, nevidljivom glavom stola, nego i s ostalima s kojima dijelimo istu hranu.

Ovaj zajednički element prečesto se zanemaruje načinom na koji se kruh i vino dijele. Sjedimo svatko u svojemu redu, izbjegavamo kontakt očima, dok svatko od nas uzima svoj zasebni komadić kruha ili hostije; ili se pak svi složimo u red, klečimo pred propovjedaonicom gledajući ravno ispred sebe, glava pognutih u molitvi. "Pružanjem mira" uz rukovanje možda se usmeno iskazuje činjenica da su i drugi ljudi prisutni, ali to rijetko dovodi do istinskog kontakta s njima. Sve je to suštinski različito od izvorne Gospodnje večere.

Prvi su kršćani uzimali kruh i vino u kontekstu zajedničkoga jela. Uvelike bismo profitirali kada bismo slijedili njihov primjer. Jelo je idealan kontekst u kojemu se mogu uzeti kruh i vino u sjećanje na Krista. Mi u crkvi St. Ebbe odnedavno smo započeli tradiciju "crkvenog obiteljskog obroka" tjedan dana prije Uskrsa. Uživamo u zajedničkome blagovanju i međusobnom boljem upoznavanju. U određenome trenutku tijekom jela nakratko zastajemo kako bismo se sjetili Kristove smrti za nas i potom dijelimo kruh i vino. To je jedan od najvažnijih dana u našemu crkvenom kalendaru. Nastojimo upriličiti i druga slična okupljanja, iako ne dovoljno često. Druženje u nečijemu domu može biti još jedna dobra prilika za uzimanje Gospodnje večere.

 

Nema nikakvog biblijskog razloga zašto bi Gospodnjom večerom upravljala samo zaređena osoba.¹⁴

Naravno, nije uvijek praktično uzimati kruh i vino tijekom obroka, ali posve je prikladno tako postupiti na našim normalnim nedjeljnim sastancima, a treba učiniti sve što je u našoj moći da naglasimo da je to nešto što radimo zajedno. Zajedništvo je važan element Gospodnje večere.

 

Kao što smo već vidjeli, Isus je najavio nebesko kraljevstvo tijekom Posljednje večere. Pavao je ostao u istom kontekstu budućih stvari kada je rekao: "Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe" (1 Korinćanima 11,26). Svaki put kada slavimo Gospodnju večeru doživljavamo iskustvo najavljenoga kraljevstva nebeskoga: okupljamo se kao Božji narod i obilježavamo Kristovu smrt. I nebeski element i element zajedništva najbolje se izražavaju tijekom jela. Kada čovjek uzima samo komadić kruha i gutljaj vina, treba mu mnogo mašte da zamisli nebeski banket.

 

Božji dar Gospodnje večere u velikoj se mjeri krivo primjenjivao tijekom stoljeća. S jedne su ga strane neki pretjerano naglašavali kao dominantno sredstvo milosti. S druge su ga pak neki potpuno zanemarili. Biblijsko bi se shvaćanje trebalo čuvati obaju tih krajnosti. Novi zavjet jasno govori da blagoslov kojega primamo uzimajući Gospodnju večeru možemo dobiti i slušajući Božju riječ. "To je poseban način udjeljivanja milosti, ali to nije način udjeljivanja nekakve posebne milosti."¹⁵ Na Gospodnjoj večeri ne dobivamo ništa što i na drugi način ne bismo moglo dobiti. Ostaje nam ipak činjenica da je to čudesan način udjeljivanja milosti. Kada u zajedništvu uzimamo kruh i vino, podsjećamo se na Kristovu smrt, osnažujemo se kada vjerom primamo taj dar i ohrabrujemo se budućnošću u nebu. Kako bismo mogli zanemariti blagovanje koje toliko toga nudi, i još više od toga?

Netko je lijepo rekao da bismo trebali gledati u četiri pravca dok se koristimo blagodatima Gospodnje večere. Svaki od navedenih smjerova predstavlja jednu od točaka o kojima smo govorili.

 

Ne zastajem kada na cesti vidim znak za London. Njegov je smisao postojanja da mi ukaže na grad, a ne na sebe. Ali mnogi zastaju kod kruha i vina, umjesto da gledaju na Golgotu, mjesto na koje ukazuju. Trebamo se usredotočiti na prošlost, na trenutak kada je Isus umro.

 

Kada gledamo uvis, također gledamo i u Krista koji nas hrani "u našim srcima, po vjeri, sa zahvalnošću."¹⁶ Kruh i vino daju nam još jednom priliku da vjerujemo u Kristovu smrt za naše spasenje i da uživamo u njemu.

 

Trebamo biti svjesni toga da blagujemo zajedno s drugima, sjedinjeni u Kristu kao jedno tijelo.

 

Ono što radimo tijekom Gospodnje večere samo je predznak nebeskoga kraljevstva. Kada napokon onamo stignemo, okupit ćemo se zajedno s čitavim Božjim narodom, uživati u savršenom zajedništvu s njime i slaviti Krista zbog njegove smrti na križu koja je sve to omogućila.

 

Primarni pravac djelovanja Gospodnje večere je od Boga prema nama, dok nas poziva da po vjeri prihvatimo blagoslov Kristove smrti. Svako istinsko obožavanje počinje na isti način: savršenim obožavanjem Gospodina Isusa Krista koji je dao svoje tijelo kao žrtvu za nas. Samo smo zbog njegove smrti prihvaćeni kao "klanjaoci" pred Bogom. A po njoj je sve obavljeno savršeno. Sada imamo potpuni pristup k Bogu kroz Krista. Jedini prikladni odgovor na to je obožavanje Boga, našega Stvoritelja, Otkupitelja i Oca. Ovo uključuje slavljenje pjesmom, ali također mora ići i dalje od toga. Istinsko obožavanje znači dati Bogu sve ono što imamo i što jesmo, i to u znak zahvalnosti za Kristovu žrtvu za nas.

 

U svjetlu svega što je uradio za nas, trebali bismo s radošću ponavljati molitvu nadbiskupa Cranmera koju je za kraj pričesti uvrstio u molitvenik Book of Common Prayer:

 

Ovdje se dajemo i nudimo Tebi, Gospodine, sebe, svoje duše i tijela, kao svjesnu, svetu i živu žrtvu Tebi… I iako zbog mnoštva grijeha nismo dostojni Tebi prinositi žrtve, ipak Te molimo da prihvatiš ovaj naš izraz dužnosti i služenja; ne odmjeravajući naše zasluge, nego opraštajući nam naše prijestupe kroz Isusa Krista, našega Gospodina; po kojemu i s kojim u jedinstvu s Duhom Svetim sva slava ide samo Tebi, Oče svemogući, do kraja svijeta. Amen.

___________________

¹ Matej 26,17-30; Marko 14,12-26; Luka 22,7-23.

² Nije jasno je li se blagovalo istovremeno ili pak malo prije same svetkovine, kako to sugerira kronologija u Ivanovome evanđelju.

³ Luka 22,19.

⁴ Matej 26,28.

⁵ Npr. Matej 22,1-14.

⁶ Djela 2,42, 46.

⁷ Common Worship (London: Church House Publishing, 2000), 190.

⁸ John Stott, Your Confirmation (London: Hodder & Stoughton, 1958), 99.

⁹ Navod iz engleskog izdanja Katekizma Katoličke crkve, Catechism of the Catholic Church (London: Geoffrey Chapman, 1994), 310.

¹⁰ Stott, Your Confimation, 99.

¹¹ Psalam 14,4; 27,2; 2 Samuel 23,15-17 (A.M. Stibs, Sacrament, Sacrifice and Eucharist [London: Tyndale Press, 1961], 51).

¹² Navod iz knjige The Lord's Supper, E. F. Kevan (Darlington: Evangelical Press, 1966), 22.

¹³ Stott, Your Confirmation, 102.

¹⁴ Katoličko učenje insistira na tomu da su zaređeni svećenici nužni za odvijanje istinske pričesti za vrijeme Gospodnje večere, jer samo oni mogu postići da Krist bude prisutan u kruhu i vinu. Iako protestantske denominacije odbacuju ovakvo učenje, u većini njih još je uvijek obavezno da Gospodnju večeru daje zaređeni sluga Božji, kako bi se sve odvijalo prikladno i u redu, ali nema biblijskog razloga za ovakvo ograničavanje.

¹⁵ Kevan, Lord's Supper, 23.

¹⁶ Riječi iz molitvenika Book of Common Prayer za službu Gospodnje večere.